A, to jutro se vraća iz godine u godinu, al’ sve jasnije na sekunde koje su kao vječnost, na ranojutarnji poziv s Kaptola. Svećenik koji mi javlja da je umro Kardinal, pun pažnje polako mi je izgovorio svaku riječ: “Umro je naš Kuharić noćas u 4 i 20″. Vrlo obazrivo govori što je bilo, sve okolnosti i poručuje da dođem na Kaptol te što mi je činiti. I onda muk. Muk.

Jutros gledam potpis mog kardinala Franje, koji je jedan od posljednjih. Drhtava ruka… Bio je poslušan i suradljiv s liječnicima. Mnogi su i to krivo tumačili. No koliko puta sam čula: “Nisam ja završio medicinu, a liječnik je preuzeo odgovornost, a u bilo kojem zdravstvenom stanju je odgovornost i naša.”

Umorio se moj kardinal 11. 3. 2002. i otišao je KUĆI! On je to znao. Koliko puta sam ovih godina pročitala dio iz njegove oporuke: “Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s Božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna!”

Te riječi ispisane pomogle su mi kad mi je umrla Mama.

Prisjećanja su jutros puna emocija, pokoja suza i osmjeh i nada i snaga za život.

Prije 22. godine u milosti Gospodina je umro i moj – Učitelj, uzor, suradnik i prijatelj, skroman pastir jednog vjerničkog naroda i naroda uopće. Nije dijelio ljude. Mirotvorac. Znao je što je istina na koju imamo pravo. Ljudi su ga voljeli, političarima mnogima nije bilo pravo. Riječi koje je izgovarao bile su proročke po pitanju čovjeka i obitelji, odgovornosti politike, medija, ljudske savijesti! Ne veličam ne preuveličavam. Mogla bi zaista pisati i pisati i pisati, ali nemam za sve riječi ili imam.

Čini mi se nije još vrijeme – doći će.

Nemojmo zaboraviti tko je naš FRANJO KUHARIĆ kako u individualnoj tako i kolektivnoj memoriji.

Tekst i foto: Facebook profil Vesna Jurić Rukavina