Pismo onima koji žele ili su već otišli iz Hrvatske!

U prosincu 2022. objavljeni su rezultati jedinstvenog natječaja kojeg su organizirali i proveli dnevne novine Poslovni dnevnik i Večernji list te Središnji državni ured za demografiju i mlade s ciljem zadržavanja mladih i uspješnih ljudi u Hrvatskoj.

Riječ je projektu „Izvrsni u Hrvatskoj“ u kojem je organizatorima pristiglo više od stotinu motivacijskih pisama mladih autora iz primarno ruralnih sredina, koji su, uz to, morali biti i dokazano izvrsni studenti na svojim fakultetima.

U uži izbor ušlo je 11 pisama koja su i objavljena u zasebnoj knjižici Poslovnog dnevnika, a nagrađen je jedan student.
Njegovo motivacijsko pismo, dozvolom autora pisma i Poslovnog dnevnika, prilažem u cijelosti:

Zašto ostajem u Hrvatskoj?

Pustodol Orehovički, Grabe Donje, Grabe Gornje, Brestovec Orehovički, Belovar Zlatarski, Lug Orehovički, Zadravec, Martinec Orehovički, Vojnić Breg, Kebel i Orehovica. Iako živim u Pustodolu, svih 10 preostalih „orehovičkih“ sela smatram svojim krajem. Područje od 26 kilometara kvadratnih i nešto manje od 2500 ljudi. U tim selima živi i dio moje obitelji i moji prijatelji, svi smo išli u istu osnovnu školu u Brestovcu i pripadamo istoj župi u Orehovici.

Nekad smo u Brestovcu imali i poštu, 49228 Brestovec Orehovički, više je nemamo, nekad smo imali i ambulantu, već dugo je nemamo, a i ljudi je sve manje. Najbliži bankomat, pošta ili stanica za vlak nalazi se u Bedekovčini, od Pustodola je udaljena 6 kilometara i to jedinom cestom koja je prohodna za autobus 365 dana u godini. Odrasli smo s osjećajem kako živimo u „slijepom crijevu“ Hrvatskog zagorja.

Kraj iz kojeg dolazim, politički, ekonomski i sociološki gledano, nema budućnosti. I kako sad objasniti nekome da je upravo to kraj u kojem želim živjeti, a da se pritom ne bude patetičan? Bez priča o nekom velikom domoljublju, iako volim ovu zemlju, bez bajki o nestvarnim prirodnim ljepotama, premda postoje, i bez priča iz povijesti, koje su doduše zanimljive. Ali u svom kraju pronašao sam nešto puno vrjednije, pronašao sam ljude. Svoje vršnjake, par godina mlađe ili starije, koji poput mene, ne žude za zagrebačkim gužvama, već se nadaju da je i njihova sreća zapela u „slijepom crijevu“.

Massimo kao da je pjevao o nama u svojoj pjesmi „Mali krug velikih ljudi“ kada kaže: „Pomiješali smo čitav spektar boja“, jer u tom društvu ima doktora, pravnika, ekonomista, učitelja, inženjera, glazbenika, kemičara, matematičara, arhitekata,… Neki već gotovi sa studijem, neki pri kraju. Znamo se od malena, zajedno smo glumili na predstavama, pjevali u zboru, išli na izlete, i kad smo otišli u srednju ili na faks, i dalje smo se podupirali i družili, jer smo naučili da se moramo držati zajedno, tako je to kada dolazite iz mjesta gdje svi znaju da svatko zna svakog.

I sada, kada se sa studija polako vraćamo kući, vraćamo se s vizijom i sa željom da promijenimo neke stvari. Svatko donosi neke nove ideje iz područja svog interesa. Mi smo nova generacija, neopterećena prošlošću, ne vjerujemo u sreću, podobnost ili poznanstva, nego u marljivost, znanje i sposobnosti. I zato želim ostati živjeti u tom kraju. Jer nisam sam, jer biramo teži, ali ispravniji put, jer nismo promatrači već protagonisti. Jer vjerujemo da možemo i hoćemo bolje. Svaka promjena započinje s odlukom, a mi smo odlučili da je vrijeme za promjene.

Prvo mijenjamo sebe. Više ne čekamo da nam drugi serviraju rješenja problema. Polako želimo naš kraj učiniti poželjnim mjestom za život. Sanjam zagorsko pametno selo, prema europskom konceptu pametnih sela (EU Smart Villages). Nedavno je u već spomenutoj osnovnoj školi Stjepana Radića u Brestovcu Orehovičkom bio i okrugli stol na tu temu: „Pametna sela – ostvarimo Bajku na dlanu“. Cilj nam je implementirati i poticati na korištenje obnovljivih izvora energije, koji su u današnjem svijetu ubrzanih klimatskih promjena, ali i energetske nesigurnosti postali nužnost, a naše kuće imaju odličan položaj, dvostrešni krovovi sjever-jug, idealni su za fotonaponske panele.

A s njih možemo i skupljati kišnicu i koristiti je kao tehničku vodu i time štedjeti pitku vodu. Od automatizacije i robotizacije poljoprivrede smo možda još daleko, ali zašto se ne bi okrenuli ekološkom uzgoju, barem za vlastite potrebe. Želja nam je povezati čim više ljudi preko digitalnih platformi i tako povećati socijalnu koheziju i pomoći ugroženim samačkim staračkim domaćinstva, kojih je nažalost sve više. Veliki su to planovi, za koje je potrebno vremena, ali neke male smo već ostvarili.

Na primjer, nekad smo bili nesretni zbog nedostatka sadržaja za mlade, sada sami stvaramo taj sadržaj. Nekad smo bili nesretni zbog loše prometne povezanosti sa Zagrebom, sada se dogovaramo za zajednička putovanja. To je početak. Malo ljudi koji čine male stvari može učiniti puno, to je naša nit vodilja.

Ima nešto čudno u tom „orehovičkom“ kraju, nešto zbog čega mu se uvijek vraćam, zbog čega mi je uvijek stalo. A još uvijek mi je stalo. Ne samo meni, svima nama. Još nismo odustali od tog kraja. Možda bi bilo jednostavnije odseliti u Austriju, Njemačku ili Irsku, sigurno bi bilo jednostavnije odseliti u Zagreb, ali jednostavnije i bolje nisu sinonimi.

Tko će ostati ako svi odemo? Uistinu, bila bi šteta da svi napustimo svoj kraj. Tko bi vam tada pričao o pogledu sa Strugače, brijega iznad Orehovice? Nakon kiše, kada je pogled najljepši, na jednoj strani gledate trg u Mariji Bistrici, a na drugoj vidite Pohorje iznad Maribora, kao da ste došli na balkon sjeverozapadne Hrvatske, tek tada ćete shvatiti zašto Zagorje zovemo Bajkom na dlanu.

Tko će vam ispričati priču o Vatroslavu Bertiću? Matematičaru iz 19. stoljeća koji je pridonio dolasku do zakona matematičke logike, preteči Booleove logike. A znate li da su jaslice lokalnog majstora iz Orehovice u Vatikanu dobile nagradu za najtoplije jaslice? Možda sam malo patetičan, možda idealist, možda se previše nadam, no možda nam upravo to i treba.

Netko bi mogao pomisliti da kraj iz kojeg dolazim, politički, ekonomski i sociološki gledano, nema budućnost, ali ja svoju budućnost vidim upravo tamo. Mi ćemo je stvoriti. Mi jesmo budućnost svoga kraja. Ono što nam je nekad bilo „slijepo crijevo“, sada nam je postalo srce Hrvatskog zagorja!