Čitam ovih dana članak na internetu kako je gospođa Ema u Americi posvojila dvogodišnje djetešce. Živjela je sama, bila je mlada i obrazovana žena, zdrava, stabilna, zaposlena, sa dobrim prihodima. I mislila je da može učiniti taj veliki korak. Očekivala je da će sve biti dobro; usrećit će jedno napušteno djetešce te ispuniti i osmisliti svoj život.
Emina borba: Kada posvojenje postane pretežak teret
Nakon dvije godine zajedničkoga života dijete je oboljelo. Medicinske pretrage upućivale su na ozbiljnu bolest koja iziskuje intenzivno liječenje i neprekidnu majčinu prisutnost i nadzor. Ema je u početku svim svojim snagama nastojala smirivati teško djetetovo stanje. No iz tjedna u tjedan situacija je postajala sve zahtjevnija. Ema se morala vratiti na posao, njezina primanja nisu više mogla pokriti plaćanje skupe njegovateljice koja je bila uz dijete preostali dio dana. Žena se našla u silnom procjepu.
Nije pojmila što bi bilo najbolje učiniti: lomila se u sebi, gubila je snagu. Najprije se stidjela priznati da više ne može vladati situacijom. Potom ju je uhvatila grižnja savjesti da je izdajica nemoćnoga i bolesnog djeteta. Obuzeo ju je očaj. Na kraju se pokajnički, s djetetom u naručju, našla u onoj istoj socijalnoj službi u kojoj je prije dvije godine s velikom radošću postala pomajkom. Došla je – vratiti dijete.
Internetski komentatori ispod članka okrutno su se obrušili na Emu – kao da je u najmanju ruku ubila svoje djetešce. Ni jedan komentator nije shvaćao stvarne Emine granice. Nitko tu situaciju nije komentirao kao veliku životnu nevolju. Svi su samo tražili krivca i nalazili ga isključivo – u Emi.
Brižna obitelj i agresivno dijete: Kada ljubav nije dovoljna
Drugi novinar donosi slučaj dobroga i brižnog bračnog para koji je odlučio iz dječjeg doma za nezbrinutu djecu posvojiti šestogodišnjeg dječaka. Prethodno su ga često posjećivali u domu i istinski zavoljeli. Bili su spremni na svaku žrtvu, samo da dječak postane njihov. Stiv je bio umiljato dijete, u kratkom i brzom roku prilagodio se na novi ambijent, nove ljude i novi život. Zavolio je svoje nove roditelje. Socijalna radnica koja je posredovala pri posvajanju i koja je nadzirala obitelj, bila je presretna. Svi su u lijepom zajedništvu proživjeli par godina.
Onda su počeli problemi. Stiv je postajao sve snažniji, a uz to sve više svojeglav, samoživ i agresivan. Roditelji su na vrijeme potražili stručnu pomoć kod liječnika za djecu, psihologa, pedagoga, te o svemu izvijestili socijalnu radnicu. Svaki je od tih stručnjaka donekle pomogao, ali je sve to ipak bilo nedostatno da bi se vratio raniji obiteljski sklad.
Stivova sve veća fizička snaga u sprezi sa njegovom agresijom postala je prijeteća. Roditelji su postali nemoćni, uplašeni, nesigurni i nesretni. U kući više nisu imali drago posvojče, već osobu koja im je neprestano prijetila, napadala ih i koje su se počeli bojati. Došlo je vrijeme kada su teška srca morali odlučiti: ili mi ili on. Odlučili su i pozvali socijalnu radnicu. Ona je ljutitoga, jakog, agresivnog i opasnog trinaestogodišnjaka – vratila u dječji dom.
Usvajanje: Velika očekivanja i neizvjesni ishodi
Usvajanje djece uvijek je veliki i važan događaj za sve sudionike; kako za socijalne radnike, tako i za dječje liječnike. Naravno da su pri tome usvojitelji najviše preplavljeni valovima nježnih emocija.
Kao dječja liječnica takve sam situacije, na bolničkom odjelu na kojem sam radila, doživljavala sa mnogo uzbuđenja. Isto su proživljavale i moje kolegice i naše medicinske sestre. Sama primopredaja djeteta uvijek je bila lijepa svečanost: cvijeće za majku, igračke za dijete, zahvala socijalnoj radnici, sreća u očima nas svih prisutnih…
Prijašnjih godina prakticiralo se da socijalna radnica prije usvajanja dijete donese na bolnički odjel, kako bi se učinile potrebne pretrage i utvrdilo njegovo zdravstveno stanje. Ta dva do tri dana boravka mališana na našem dječjem odjelu bila su prilika da mu iskažemo svu moguću naklonost i ljubav. Donosili smo mu na dar nove benkice, zvečke, dudice, bočice, pletene minijaturne cipelice, slikovnice, kremice, spužvice, šamponiće…
Dijete koje ide na usvajanje odjednom bi postalo ljubimac cijeloga dječjeg odjela, mali živi magnet koji je povezivao sav naš kolektiv od pedesetak članova. Svi smo uvijek bili na njegovoj strani. Svi smo se radovali onom ključnom trenutku u kojem socijalna radnica predaje dijete roditeljima. Mnogima od nas su se oči orosile kad bi novopečena majka privila djetešce k sebi.
Očekivali smo da će odlazak roditelja s djetetom uvijek biti odlazak u – ljepšu budućnost. Očekivali smo…
I uglavnom je bivalo tako. No ipak ima i drugačijih životnih priča.
Teška obiteljska priča: Kada posvojenje donosi neočekivane izazove
Supruzi Anka i Petar, dragi, simpatični hrvatski ljudi, sa dobrim radnim mjestima u inozemstvu odlučili su posvojiti dijete. Dali smo im adrese tadašnjih dvadesetak rodilišta i socijalnih centara na koje su se upućivale molbe za usvajanje. Zajedno s njima iščekivali smo pozitivni odgovor. Za koji mjesec bila im je ponuđena simpatična mala crnomanjasta djevojčica Brankica u koju su se zaljubili na prvi pogled. Njihovoj sreći nije bilo kraja. U rekordnom roku su sredili dokumentaciju i presretni u troje odlepršali u svoj Dojčland.
Jedno su desetljeće živjeli kao u bajci. Kad je djevojčica imala 11 godina, majka nas je zabrinuto nazvala i kazala da imaju poteškoće u odgoju, da su prošli različite dječje klinike i iskušali razne terapije. Sa 13 godina Brankica je višekratno bježala od kuće. U život obitelji često se uplitala policija koja je dijete dovodila kući.
Sa 15 godina Brankica je ponovo odlutala; nađena je daleko od roditeljskog doma, trudna. Roditelji su je vratili kući. Djevojka je oboljela od teškog poremećaja ponašanja. Liječena je na više izvrsnih zapadnih klinika.
Roditelji su postajali nemoćni, tužni, ljuti, ogorčeni, na kraju obeshrabreni. Jedno su vrijeme čak pomišljali Brankicu vratiti socijalnoj službi u Hrvatskoj. Onda su se ipak predomislili. Od tada žive težak i sumoran život. Brankica je radi svoje bolesti morala biti trajno smještena u specijalnu ustanovu gdje ima stručni nadzor i gdje dobiva propisane hormonalne injekcije. Anka i Petar su u mirovini, čuvaju i podižu njezino dijete. Povremeno posjećuju svoju nesretnu Brankicu.
Da se i ovakva priča našla na internetu, tko zna kakvi bi bili komentari onih čitatelja koje život vjerojatno nikad nije tako gorko okrznuo.
Foto: Ilustrativna fotografija, Pixabay.com
