Obitelj je oduvijek bila sigurno utočište, mjesto pripadanja, sigurnosti i toplih zagrljaja. Kako maloj, tako i velikoj djeci. U toj zajednici činimo prve korake, izgovaramo prve riječi, učimo o svijetu oko sebe i kroz igru, koja ima najveću razvojnu vrijednost, spoznajemo tko smo.

Danas je gotovo nezamislivo razvijati se bez tehnologije koja nam je omogućila život u digitalnom vremenu. Ulaskom televizije, mobitela i ostalih popratnih sadržaja u naše domove započelo je doba virtualnog svijeta. Ono što je vrlo zanimljivo jest uočiti uzroke brzog trenda rasta i širenja društvenih mreža.

Jedna od najvažnijih psiholoških potreba koja može opisati postojeće trendove jest potreba za povezanošću. Uspostavljanje dobrih međuljudskih odnosa te osjećaj brige, topline i važnosti koji nam pružaju drugi ljudi ima velik utjecaj na naše živote. Komunikacija je glavna usluga koju pružaju društvene mreže te samim time primarno služe zadovoljavanju potrebe za povezanošću. (Galant, 2020.)

Prevlast kulture slika nad kulturom čitanja – transformacija igre kao djetetove aktivnosti

Život u suvremenom društvu brzih promjena zahtijeva nova znanja, vještine, sposobnosti, odnosno razvoj novih kompetencija pojedinca koji stavljaju naglasak na razvoj inovativnosti, rješavanje problema, razvoj kritičkog mišljenja i informatičke pismenosti. Taj nedostatak komunikacije licem u lice uzrokuje općenito otuđenje, nakon čega može uslijediti gubitak komunikacijskih vještina u stvarnom životu koji dovodi do nesnalaženja u društvu. Posljedično tome slijedi smanjenje samopouzdanja i pozitivne slike o sebi što može znatno utjecati na psihološko zdravlje djeteta. Aric Sigman (2010.) ističe da dug boravak djece ispred ekrana dovodi do smanjene fizičke aktivnosti pri čemu veliki broj djece konzumira obroke pred ekranima i na taj način ne osvještavaju količinu hrane koje pojedu što dovodi do drugog velikog zdravstvenog problema, a to je pretilost djece. (Đuran, Koprivnjak, Maček, 2019.)

Virtualni svijet po prvi put zauzima važno mjesto u međuljudskim odnosima. To donosi višestruke promjene u izdvajanju sve više vremena na gledanje, popratnoj pasivizaciji i prevlasti kulture slike nad kulturom čitanja. Uočavanjem važnosti oglašavanja i njegovim usavršavanjem virtualni svijet dobiva još veći utjecaj koji sve više negativno oblikuje ponašanje djece. Virtualni svijet u svojoj ekspanziji, kvantitativnoj i kvalitativnoj, sve više konkurira stvarnomu svijetu, što je posebno izraženo kod djece koja su najnezaštićenija. To dovodi do otuđenja, ali i gubljenja iz vida vrijednosti pravoga života. Zato je važno da odrasli, posebno roditelji, preuzmu kontrolu nad virtualnim svijetom i nauče djecu da se njime služe samo onoliko koliko im to koristi.

Stvaran život je pod sve većim pritiskom virtualnoga svijeta pa neki u tome vide pravi “rat protiv stvarnosti” koji nije samo gubitak stvarnosti, predmetnosti, poznatoga i proljudskoga svijeta, to je u isto vrijeme i gubitak drugoga – stvarna i stalna osamljenost.

Sve je raširenija pojava isključivanja iz društvenoga života i zatvaranja u virtualni svijet videoigara, televizije i interneta gdje djeca provode sve svoje slobodno vrijeme u svojevrsnoj emotivnoj pustinji. U Japanu psihijatri ovu patologiju zovu hikikomori (u prijevodu, izdvojiti se, izolirati se) i, prema procjenama njihova Ministarstva zdravlja, 20% japanske djece pogođeno je njome. (Mužić, 2014.)

Igra je djetetova temeljna aktivnost, no igra djece također doživljava transformaciju. Današnje generacije djece digitalnog doba zahtijevaju od roditelja da uvrste digitalizaciju u svoju igru s djecom. Tu opet dolazimo do važnosti medijskog opismenjavanja odraslih koje će smanjiti strah od nepoznatog, izgraditi nove roditeljske kompetencije te omogućiti roditeljima približavanje suvremenom djetetu. Djeca čiji su roditelji bili uključeni u njihovu igru imaju kvalitetnije odnose sa svojim roditeljima te je dokazano da igra u kojoj su sudjelovali roditelji ima višestruke pozitivne utjecaje na sve aspekte djetetova života (Chou, Fen, 2014). Osnažuje njihove sposobnosti rješavanja i testiranja problema, obogaćuju njihova iskustvena istraživanja, komunikacijske vještine, osvještavaju važnost emocionalnih ekspresija, kontakta oči u oči, čekanja na red i slično. No, ono što je možda najvažnije, zajednička igra roditelja i djece osnažuje i produbljuje njihove odnose na emocionalnoj razini i doprinosi osjećaju prisnosti. (Đuran, Koprivnjak, Maček, 2019.)

Ako naša obitelj preživi, nećemo umrijeti nikada

Istinska se zajednica očituje u međuljudskoj prisutnosti istine koja se osobno iskazuje. Virtualni prostor može tek oponašati ili odražavati te stvari (kako god uvjerljivo), ali ih ne može stvoriti. Bog, tvorac svega stvorenoga, i to ne proizvedena slučajno nego s redom, ljepotom i svrhom, ostavio je prirodnu objavu o sebi i čovjeku; promatrajući svijet oko sebe i u sebi. Ključan dio suvremenoga vjerskog odgoja treba biti poučavanje djece kako bi mogli slobodno i kritički rabiti medije kao oni koji njima gospodare, a ne kao oni koji im služe. Točno je da slika vrijedi više od tisuću riječi, ali ni milijun slika ne može dati niti jedan koncept. Niti jednu ideju. (Mužić, 2014.)

Danas se u modernom društvu riječ “obitelj” popularizirala u poslovnom svijetu, postavši termin koji se povlači po raznoraznim oglasima kojima tvrtke opisuju svoju kulturu poslovanja. Obitelj postaje dječji vrtić i škola te se samim time pojam zajednice institucionalizira. Svaka odgojno obrazovna ustanova svojim stručnim djelovanjem predstavlja potporu roditeljima u odgoju djece, ali ne može zamijeniti ulogu djetetove obitelji koja je okosnica duhovnog razvoja djeteta.

Čovjek je prije svega društveno biće, no iskonska potreba za ljubavlju, pripadanjem i sigurnošću ne može se potpuno, već prividno i kratkotrajno ostvariti u virtualnom svijetu. Podariti život djetetu najodgovornija je, ali ujedno i najljepša uloga čovjeka. Ono što slijedi nakon toga odgovornost je roditelja, obitelji i samog društva u konačnici. Kulturu življenja, koja prati umjetno stvorene odnose i živote na društvenim mrežama, ostavljamo svojoj djeci.

Ako ćemo s djecom dijeliti vrijeme sada i ovdje, ako ćemo ih uključiti u naše životno praktične aktivnosti, ako ćemo djecu poučiti kritičkom razmišljanju, postavit ćemo temelje emocionalno stabilnom razvoju djeteta. Ako naša obitelj preživi, nećemo umrijeti nikada.

Foto: pixabay.com

Literatura:

Đuran, A., Koprivnjak, D., Maček, N. (2018.) Utjecaj medija i uloga odraslih na odgoj i obrazovanje djece predškolske i rane školske dobi

Mužić, J. (2014.) Štetan utjecaj virtualnoga svijeta na djecu

Galant, M. (2020.) Utjecaj društvenih mreža na psihičko zdravlje