Dan nakon utakmice hrvatske nogometne reprezentacije u kojoj opet nismo izgubili od Italije, čestitam našim dečkima koji su ostavili „srce na terenu“. Dok tipkam tu frazu, „softver“ u glavi mi prikazuje reklamni pano s reklamom za Husqvarninu autonomnu robotsku kosilicu. Poruka uz fotografiju kosilice glasi: „Da ima srce ostavila bi ga na terenu“.

Ne mogu se nagledati te reklame koliko je genijalna. Što ne mogu reći za igre hrvatske nogometne reprezentacije, jer mi je doktor zbog povijesti bolesti u mojoj obitelji (slabo srce) zabranio gledanje nogometa (i rukometa) u izvedbi hrvatskih reprezentativaca.

Primoran tom liječničkom preporukom ponedjeljak, 24. lipnja 2024. godine, vrijeme prijenosa utakmice proveo sam u čitanju svibanjskog broja KANA-e, šetnji i molitvi. Da, molio sam se za uspjeh reprezentacije pa da se naš narod još malo veseli. Zaslužio je kraj sve te muke s kojom se borimo.

Gol u zadnjim sekundama

Negdje u šetnji začuo sam zvuk tužnog komentatora s utakmice – opet primamo gol u zadnjoj sekundi… Moja molitva očito nije pomogla. Il’ smo izgubili il’ je neriješeno. Dakle, ispadamo s prvenstva.

Nakon početne djetinje ljutnje, jer mi Bog nije dao igračku koju sam zaželio, sjetio sam se studijskih dana teologije i pojma Providnosti koji objašnjava da Bog uvijek ima plan i da čovjeku Božja logika najčešće nije shvatljiva.

Izmolio sam deseticu krunice (ne znam zašto sam zanemario tu prekrasnu molitvu) i odlučio ostatak šetnje provesti u slobodnom razgovoru s Glavnim Sucem. Pucao sam prema njegovom golu iz svih smjerova (što se ne bi moglo reći i za naše nogometaše i njihovu igru).

– Zašto nikad ne uslišiš moje molitve?

– Ovaj svijet je tako okrutan i pokvaren!

– Ok, moje životne muke nisu tako okrutne kao patnja tolikih u Africi, Bliskom Istoku, Ukrajini…, al’ zar si stvarno tako nemoćan? Nema mi smisla! Život i svijet kraj tolikog zla, gdje dobri i pravedni stradavaju, a zli i pokvareni se razbacuju milijardama, nema smisla!

I tako dalje i tako dalje. Znate već sve te prigovore. I sami ste ih barem jednom uputili na adresu Glavnog Suca ovog „životnog prvenstva“.

Dok sam tako ispucavao svoje bijesne, ohole, djetinje naivne lopte prema Božjem golu, s neba je počela padati kiša.

– Baš ti fala! Sad me još operi! – pomislio sam povezujući kišu s Božjim odgovorom na moje optužbe.

A što drugo može čovjek učiniti nakon što izgubi, nego pustiti dušu da se isplače!? Pa i Modrić i ekipa su plakali! Valjda i Bog ima pravo pustiti suzu kad Ga njegovo vlastito dijete napucava obijesnim uvrjedama i optužbama. A sve mu je dao! Čak je prihvatio i najbolniju i najsramotniju smrt, onu na križu rezerviranu za najveće kriminalce, da bi mu dokazao da Mu je stalo. Uludo. Čovjek baš i ne zna za zahvalnost. Ili baš zbog toga.

Ostaviti srce na terenu

Završne minute i metre šetnje proveo sam u šutnji pomiren sa spoznajom da nemam pojma i da bih morao promijeniti svoju taktiku u mnogim segmentima igre koja se zove život.

Možda bih trebao u igru uvesti neke igrače koje sam ostavio na klupi!? Nekima nikad nisam ni dao priliku zbog svoje iskompleksiranosti, oholosti, lijenosti…, a dobro znam da bez njih ne mogu dobiti ni jednu utakmicu, a kamoli životno prvenstvo!

Možda bih se morao zahvaliti nekim „izbornicima“ i članovima mog „stručnog stožera“, jer njihova mi razina znanja, iskustva i interesi nikako ne pomažu u kreiranju pobjedničke strategije i igre!?

Možda bih trebao promijeniti i „sponzore“!?

Pomislivši to – kolac u ionako slabo srce „zabila“ mi je, poput uvijek zajedljivih novinara, reklamna poruka s početka teksta: „Zvonko, ostavljaš li ti srce na terenu!?“

Posramljenom, preostalo mi je samo povući se u svlačionicu, odmoriti i dočekati novi dan, a onda ili sa čvrstom odlučnošću na novi trening ili nova kuknjava Glavnom Sucu.

Odluka je jednostavna i u isto vrijeme nevjerojatno teška. Da sam barem Husqvarnina kosilica i da nemam srce…

Vidimo se na treningu?