Koliko pišemo, a koliko tipkamo – postaje li rukopis vještina koja propada?

Istraživanje koje su proveli znanstvenici s Norveškog sveučilišta za znanost i tehnologiju pokazalo je da pisanje rukom potiče složenije obrasce povezivanja u mozgu u usporedbi s tipkanjem na tipkovnici. Naime, pisanje je specifična složena radnja koja poboljšava kordinaciju. S druge strane, pisanje je vježba za mozak koja u kasnijoj dobi sprječava demenciju. Također, podaci koji se pišu rukom dulje se i bolje pamte od onih koji se bilježe tastaturom. Sve su to razlozi zbog kojih smatraju da se ne bi smjela izgubiti ova specifična vještina koja je mnogo više od bilježenja informacija.

Zabrinjavajuća je činjenica da su rukopis, pa često i poznavanje jezika (pravopis i gramatika) “vještine” koje sve više propadaju. Wall Street Journal piše kako internet nije pojeo papir, a papir nikada neće ugasiti internet. U idealnom je slučaju najbolje koristiti ono dobro i korisno od oba svijeta.

Jako mi je zanimljiv članak koji je napisala doc.dr.sc. Anela Nikčević Milković o pisanju kao stvaranju teksta. Ona navodi kako pisanje rukom zauzima veću površinu mozgovnog područja te pokreće nekoliko mozgovnih regija. Pisanje rukom je sporiji proces, ali ima bolje učinke na učenje, pamćenje i koncentraciju procesa čitanja i pisanja. Pisanje tipkanjem po tastaturi ima dva odvojena procesa: jedan je usmjeren na tipkanje po tastaturi, a drugi na izvedbu natipkanog koja se vidi na monitoru.

Koncentracija se, prema tome, usmjerava na dva paralelna područja. Kod pisanja rukom koncentracija je usmjerena na ruku koja piše, tj. samo na jedno područje. Istraživanja s područja neuroznanosti, biološke psihologije i evolucijske biologije pokazuju da naše korištenje ruke za hotimičnu ili usmjerenu vještinu pisanja ima konstitutivnu ulogu u učenju i kognitivnom razvoju te je značajan građevni blok jezičnog razvoja.

I sad slijedi pitanje koje se nameće samo od sebe – gdje su u svemu tome naša djeca?

Grginič, M. (2007). navodi da prije nego što mlađe dijete počne pisati formalno (u skladu s dogovorenim jezičnim pravilima), pokušava pisati na različite načine, a spontani oblici pisanja obuhvaćaju šaranje, crtanje, nefonetske lance slova, oponašanje formalnoga pisanja, rebuse, kratice i lažna slova. Stvaranje teksta podrazumijeva korištenje strategija i tehnika pisanja među kojima su najvažnije: planiranje, izrada nacrta, stvaranje rečenica, kritički pregled teksta te ispravljanje teksta.

Istraživanja pokazuju da su ta dva procesa usko povezana i međusobno utječu jedan na drugi. Djeca koja npr. nemaju poteškoća u grafomotoričkim aktivnostima bolja su u kvaliteti rukopisa, količini proizvedenog teksta i kvaliteti napisanog teksta (Čudina-Obradović, 2014.).

U današnjem digitaliziranom svijetu nemoguće je izbjeći čitanje i pisanje putem suvremenih medija. No, recentna istraživanja koja se provode na institutima za razvoj jezika u najrazvijenijim zemljama svijeta pokazuju postojanje razlika u pisanju kad se radi grafomotorički i taktilno. Međutim, prva takva istraživanja pokazuju rezultate da čitanje i pisanje putem suvremenih tehnologija dovode do poteškoća u koncentraciji djeteta, lošijega pamćenja i učenja. Učenje pisanja pokretima ruke olakšava pamćenje grafičkih oblika slova, potvrđujući teorije koje se već neko vrijeme povezuju sa digitalnim oblikom čitanja i pisanja kod djece.

Snimanja funkcionalnim magnetskim rezonancama (fMRI) pokazuju da specifični pokreti ruku koji su uključeni u pisanje rukom potpomažu vizualnom prepoznavanju slova. Istraživanja pokazuju da su senzorni modaliteti uključeni u pisanje rukom (vizualni i proprioceptivni) usko povezani jer su pronađene vrlo jake neuralne poveznice otkrivene između percipiranja, čitanja i pisanja slova u različitim jezicima i sistemima pisanih simbola. Logografski sistemi kod pisanja rukom aktiviraju različite dijelove frontalnih i temporalnih područja mozga, vjerojatno uključenih u ono što se naziva motorna percepcija.

Osjetilni inputi kod pisanja tastaturom drugačiji su od onih prilikom pisanja rukom. Kod pisanja tastaturom nema grafomotoričke komponente, brže je i zahtjeva obje ruke. Vizualna pažnja kod pisanja rukom je ograničena na vrh olovke, dok je kod pisanja tastaturom prostorno i vremenski razdvojena između vizualne pažnje i osjetilnog inputa. Prema navedenom, prsti i ruke imaju vitalnu ulogu u procesima pisanja (Mangen i Velay, 2010.), što bi trebalo uzeti u obzir prilikom sve prodornije digitalizacije obrazovnog sustava.

Ne smatram da je svaka digitalizacija u odgojno-obrazovnom procesu štetnog utjecaja na djecu. No, suradnja roditelja i stručnjaka, kako u obrazovanju tako i u tehnologiji, nikad nije bila potrebitija. Iskoristimo ono što je za dobrobit nas i naše djece, a vratimo u naš život i svakodnevno funkcioniranje ono što smo pomalo zaboravili – čitajmo djeci i uključimo ih u životno-praktične aktivnosti.

Ono što mi je zapelo za oko kod navedenih autora jest isticanje pojma potrebe za pisanjem. Kad razmislimo o ovome, pisanje je važna ljudska sposobnost jer razvija sustav mišljenja. I ne samo to. Ono jest rezultat mišljenja. Puno se govori o motivaciji za pisanjem, no sama motivacija nije ključan pokretač laćanja pera. Rekla bih da je potreba za pisanjem jednostavna kao i sama potreba za govorenjem – kako bismo komunicirali.

Photo credit: Canva

Literatura:

Nikčević-Milković, A. (2016.) Psihologija pisanja – određenje područja, motivacija, samoregulacija, poučavanje, metode istraživanja, esejsko ispitivanje

Grginič, M. (2007.) Što petogodišnjaci znaju o pisanju

Čudina-Obradović, M. (2014.) Kako djeca čitaju

Mangen, A., Velay, J.L. (2010.) Digitizing Literacy: Reflections on the Haptics of Writing